Zaljubila sam se u momka moje rođene kćerke čim sam ga prvi put vidjela. Imam 47 godina, a on samo 22 i glupo je reći da mi može biti sin, ali baš sam se zaljubila, mislim… ono ŽELJELA SAM GA.
Prvih dana mi je bilo grozno, pomisao je momak moje kćerke me ubijala, ali taj me osjećaj proganjao samo prvih par dana. Nakon toga muža, kćerke… sve sam u svojoj glavi stavila po strani i počela razmišljati samo o sebi, kako da sebe usrećim, kako da ga zavedem i ispunim sebi želju, FANTAZIJU.
Do njegovog broja mi nije bilo teško doći, naravno pronašla sam ga u kćerkinom mobitelu. Čekala sam da se sve poklopi i danas sam svjesno poslala kćerke na selo kod mojih, muž na terenu… bila sam sama. Pozvala sam momka moje kćerke da svrati do mene pod izgovorom da imam nešto važno da sa njim razgovaram.
Kada je došao i kada sam se pred njim počela da svlačim on je samo ustao i rekao mi u lice da sam bolesna. Krenuo je prema meni i mislila sam da je o to, ali samo je prošao pored mene, KAO DA ME NEMA i kenuo ka izlaznim vratima.
Baš mi je bilo neugodno… onako bez odjeće sam potrčala da ga zaustavim, da ga pokušam vratiti, ali bez riječi je otišao. Tada me je uhvatio neki strah da će ispričati mojoj kćerci šta sam uradila… pozvala sam ga na mobitel, ali se nije javljao. Ne znam šta da radim, sa jedne strane mi je žao što me odbio, a sa druge, bojim se da će zbog mene sada ostaviti i moju kćerku, a mnogo ga voli… mislim da bi joj to baš teško palo, jer je već više puta govorila kako je on jedan i jednini za nju…
Ništa čudno, jer je lijep i zgodan kao Bog… JOJ!!! Mogo je biti malo kako da kežem, fleksibilniji… Ne shvatam zašto me odbio, imam 47, ali sam TOP…
