Bili smo na jezeru sa Kumom’ malo se više ubridilo. Muž je ubrzo zaspo a Kum je odma iskoristio priliku…
Mom je mužu bilo puno draže provoditi vrijeme s kumom nego s vlastitom ženom. Nije li to zapravo čudno?
Zar ti je toliko dosadno u mom društvu da stalno bježiš Zdravku u naručje? Vas dvojica kao da ste sijamski blizanci!
Da me prevario sa ženom, još bih nekako i razumjela, ali ovo! Gore poniženje doista mi nije mogao prirediti…
Sve ove godine braka bile su velika laž. Moj muž i naš kum radili su to cijelo vrijeme iza mojih leđa, a ja, glupača, ništa nisam shvaćala.
Bila je nedjelja. Moj suprug Dražen i ja upravo smo sjedili za ručkom. Naša dva vragolana, Sašu i Sinišu, jučer smo ostavili kod djeda i bake na selu. Premda su mi naša dječica silno nedostajala, znala sam koliko obožavaju baku i djeda te da su sada sretniji nego ikad. S druge strane bila je ovo prilika da Dražen i ja napokon imamo malo vremena samo za sebe. Skuhala sam Draženovo omiljeno jelo i sa zadovoljstvom promatrala kako jede s velikim tekom.
Morat ću malo pripaziti da ga ne udebljam, razdragano sam pomislila motreći kako već treći put puni tanjur.
– Baš lijepo što smo napokon malo sami. Uvijek tako puno radiš da sam se zaželjela tvog društva – rekla sam.
– Ha, takav je život, draga Julija. Čovjek ne može u isto vrijeme imati i ovce i novce – bilo je sve što je rekao između dva zalogaja.
Baš sam zaustila kako bih mu pokušala objasniti da je sve moguće ako se čovjek dobro organizira, kada me prekinula zvonjava telefona.
– Oh, Bože! Sigurno je Vera! Od nje zaista čovjek ne može u miru ni ručati – u šali sam rekla ustajući od stola uvjerena kako je riječ o mojoj prijateljici. No, čim sam shvatila kako s druge strane ipak nije ona, osjetila sam kako me obuzima bijes.
– Halo, kumo Julija! Gdje si, što ima? Nisam te vidio već cijelu vječnost. Morat ćemo to promijeniti i uskoro napraviti nekakvu roštiljadu. No, mogu li, molim te, sada dobiti Dražena? Prilično je važno – rekao je naš vjenčani kum Zdravko ne pričekavši odgovor.
– Upravo smo pri ručku, hvala na pitanju – pomalo sarkastično sam rekla. – Samo trenutak, odmah ću ti dati Dražena – namjerno sam previdjela priču ili, bolje rečeno, bajku o roštiljadi. Ako bismo ikada i dogovorili takvo što, njemu bi u posljednji tren iskrsnulo nešto jako važno i tako unedogled.
– Dražene, kum Zdravko je pri telefonu. Traži tebe – prošaptala sam pružajući mu slušalicu.
Dražen je doslovce skočio sa stolca grabeći je.
– Da, da, da – bilo je sve što je govorio. Opazila sam kako je moj suprug odjednom postao napet. Premda sam napregnula uši ne bih li razumjela o čemu njih dvojica razgovaraju, nisam uspjela razabrati ni jednu jedinu riječ. Nisam niti morala jer mi je već u sljedećem trenutku sve postalo jasno.
