Istrčavši na ulicu osjetila sam kako mi je lice mokro od suza. Neko sam vrijeme tako besciljno lutala ni sama ne znajući što bih sa sobom. A tada sam se sjetila Vere. Više nego ikada trebala mi je njezina utjeha i potpora.

- Julija, gdje si dosad? Tako sam se brinula za tebe! – zabrinuto je uzviknula otvorivši mi vrata. – Molim te, umiri se. Znam da ti nije lako, ali što ćeš, život je takav. Čovjek svašta doživi i preživi. Vidjet ćeš, na kraju će sve biti dobro. Moraš biti hrabra, ako ni zbog čega drugog, onda zbog svoje djece – utješno je rekla obujmivši rukama moje suzama umrljano lice.

- Više nikad i ništa neće biti dobro. Ulovila sam ih na djelu. Možeš li uopće zamisliti kako sam se osjećala u trenutku kada sam svog nagog supruga našla u krevetu s muškarcem, koji je k tome i naš kum? – očajno sam upitala.

- Skuhat ću kavu da se malo smiriš, a tada mi možeš sve ispričati. Ti se dotle osvježi. Grozno izgledaš. Ne brini, pomoći ću ti koliko god mogu – rekla je Vera.

Kada sam se nekoliko trenutaka kasnije vratila iz kupaonice, osjećala sam se nešto bolje.

- I, što ćeš sada, Julija? – upitala je Vera dok smo zadubljene svaka u svoje misli pile kavu.

- Zatražit ću rastavu. Što mi drugo preostaje? – slomljeno sam rekla.

- Znaš da ću podržati svaku tvoju odluku, no predlažem ti da najprije dobro promisliš o svemu. Rastava nije tako lagana stvar. Osim toga, tu su i djeca. Prošla sam to i vjeruj mi da znam što govorim – iskreno je rekla moja prijateljica.

- Možda imaš pravo. Morat ću se prisiliti i dobro promisliti o svemu. Samo, u jedno sam sigurna. Bračni krevet više ne želim dijeliti s Draženom!

Kada sam se kasno te večeri vratila doma, dočekalo me neugodno iznenađenje. Dražen je pokunjeno sjedio za stolom u blagovaonici. Vidjela sam da je i on plakao. Okrenula sam se kako bih što prije pobjegla jer trenutačno nisam imala ni snage niti volje za razgovor.