Bili smo na jezeru sa Kumom’ malo se više ubridilo. Muž je ubrzo zaspo a Kum je odma iskoristio priliku…

– Julija, oprosti mi, molim te. Nisam te želio povrijediti, vjeruj mi. Kriv sam, priznajem, i ne očekujem da ćeš me razumjeti. Poštovat ću svaku tvoju odluku. Znam da ćeš teško povjerovati u to, ali ja te volim – uspio je promucati prije nego što je glasno zaridao.

– Dražene, nisam raspoložena za razgovor. Napravit ću ti ležaj u boravku – bilo je sve što sam prezrivo rekla.

– Čekaj! Ne možeš otići samo tako. Trebam te, Julija! Ako će ti to u ovom trenutku išta značiti, želim da znaš kako ovo s Draženom ne traje dugo. Vjeruj mi, ovo se nije dogodilo iz potrebe već iz glupe znatiželje, kunem se! Zastranio sam, priznajem, ni sam ne znam što mi je bilo. Molim te, pomozi mi da ponovno pronađem sebe. Volim tebe i našu djecu i moj život ne bi imao nikakva smisla bez vas. Promijenit ću se, prekinut ću sve veze sa Zdravkom, obećavam! – preklinjao me.

– Dražene, prerano je da bih ti išta odgovorila. Daj mi vremena da razmislim o svemu. Razgovarat ćemo kad se oboje smirimo – tužno sam rekla.

Kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam da se Dražen doista držao svog obećanja. Ne samo da se s posla na vrijeme vraćao kući, već me sve češće znao iznenaditi pripremivši ručak ili večeru. K tome je i puno vremena provodio s djecom. Vidjela sam kako se svim silama trudi ugoditi mi, no meni to ni približno nije bilo dovoljno. Učinio je to jednom i tko kaže da neće opet? Previše me povrijedio da bih mu tek tako mogla oprostiti.

Prošli su i mjeseci, a ja još nisam smogla snage za razgovor s Draženom. Premda se u svakom njegovom pogledu i pokretu naziralo kajanje, prema njemu sam se odnosila kao prema strancu. Bila mi je previše bolna i sama pomisao na ono što je učinio.

Jednog jutra ustala sam ranije nego inače. Nemalo sam se iznenadila kad sam u kuhinji naletjela na Dražena.

– Što radiš ovdje ovako rano? – izletjelo mi je nakon tko zna koliko vremena.

– Nisam mogao spavati pa sam pomislio da bismo mogli zajedno popiti kavu, mislim, onako, kao nekad – s nelagodom je promucao. – Ne mogu više ovako, Julija. Moramo već jednom razgovarati kao civilizirani ljudi jer ovo ne vodi nikamo. Molim te, pokušaj me shvatiti. Ne mogu podnijeti tvoj prezir. Ne misliš li da se sam sebi dovoljno ne gadim? Kako sam mogao i pomisliti da ćeš mi ikad moći oprostiti? Možda će ipak biti najbolje za sve da se odselim – rekao je drhtavim glasom.

Prvi put nakon nekoliko mjeseci pozornije sam promotrila svog supruga. Njegovo blijedo lice i ogromni podočnjaci govorili su više od tisuću riječi. Osim toga, bio je mršaviji no ikad. Bilo je očito da pati jednako koliko i ja, ako ne i više. Istina, povrijedio me, no možda je zaslužio da mu barem pružim još jednu priliku.

– Čekaj! Ne želim da odeš! Volim te i odlučila sam ti pružiti priliku kako bi mi dokazao isto. Ako ti je uistinu stalo to toga da ostanemo zajedno, imam nekoliko uvjeta. Prvo, želim da se testiraš na spolne bolesti. Kao drugo, nadam se da shvaćaš kako još nisam spremna dijeliti krevet s tobom i, iskreno, ne znam ni kada će to biti. Treće, i najvažnije, Zdravka više nikad ne želim ni vidjeti ni čuti! Ako ga samo vidim u tvojoj blizin, s nama je zauvijek gotovo – rekla sam na rubu suza. – A sada me možeš zagrliti – uspjela sam promucati gušeći se u suzama. Draženove su ruke nježno obujmile moja ramena. Ni sama ne znam koliko smo dugo stajali tako zagrljeni i plakali. Ipak, sa svakom isplakanom suzom moj je teret postajao malo lakši. Bol je još uvijek prisutna u naše životu, no želim se svim srcem nadati da će ipak, kako bi to Vera rekla, na kraju sve biti dobro.

izvor: zivotneprice.net