Bili smo na jezeru sa Kumom’ malo se više ubridilo. Muž je ubrzo zaspo a Kum je odma iskoristio priliku…

Dražen je dohvatio jaknu i doslovce potrčao prema izlaznim vratima.

– Ne moraš me čekati s večerom jer… – dalje nisam uspjela čuti jer su se vrata za njim već zalupila.

Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Taj naš vjenčani kum doista mi je već išao na živce. Mislim, tko mu je davao za pravo da u bilo koje doba dana ili noći zove mog Dražena odvlačeći ga od ručka, večere ili, što nije jednom bio slučaj, iz mog zagrljaja. Morat ću ozbiljno porazgovarati s njim i reći mu što ga ide – razmišljala sam skupljajući tanjure sa stola.

Pospremivši kuhinju, vratila sam se u dnevnu sobu. Namjeravala sam do Draženova povratka pogledati kakav dobar film. Nadala sam se da će me to bar donekle umiriti, no nisam imala pravo. Koliko god da sam se trudila, moje su misli i dalje bile drugdje.

Zdravko je, baš poput mog Dražena, imao gotovo četrdeset godina i po svim bi pravilima već trebao imati vlastitu obitelj. No, njega žene kao da uopće nisu zanimale. Ako me dobro služilo sjećanje, dosad je imao tek jednu ozbiljniju vezu koja je potrajala oko godinu dana dok Zdravko i Ana nisu naprasno prekinuli. Kako je Zdravko oduvijek tvrdio, Ana ga je prevarila i otišla s drugim. Anu nismo najbolje poznavali, stoga nismo imali izbora nego povjerovati u njegovu priču. Još dugo nakon te neslavno završene ljubavne epizode žalila sam Zdravka koji se od tada nekako povukao u sebe. Nisam mu mogla zamjeriti to što gotovo više nikada nije ni spomenuo neku ženu ili, ne daj Bože, ljubavnu vezu. Shvaćala sam da je povrijeđen i da treba vremena kako bi zaboravio. Ipak, od tada je prošlo gotovo pet godina, a ništa se nije promijenilo. Zdravko je i dalje bio sam te je postao svakodnevan gost u našem domu.

Ispočetka mi to i nije previše smetalo. On i Dražen znali su satima igrati šah dok sam ja bila zadužena za spravljanje palačinki. Ni kada su se rodili naši blizanci, za njih se dvojicu ništa nije promijenilo. Uvijek su pronalazili vremena jedan za drugoga dok ga ja više nisam imala dovoljno ni za sebe.

Neizmjerno sam se radovala kako ću barem danas provesti nešto vremena sa svojim mužem, no naš ga je kum ponovno odvukao tko zna kamo. Njih se dvojica zacijelo sada negdje zabavljaju dok ja ovdje sjedim sama i buljim u prazan ekran, bijesno sam pomislila.

Na žalost, ovo nije bio ni prvi, a zacijelo niti posljednji put da nam je Zdravko upropastio planove. Unatoč svemu, smatrala sam kako dio krivnje leži i na mom Draženu. Nikada, ali baš nikada našem kumu nije znao reći ne.

Unatoč svemu, prve mjesece našeg braka pamtim kao najljepše razdoblje svog života. Dražen je bio iznimno pažljiv i nježan muž i neprekidno se trudio ugoditi mi. Ubrzo nakon vjenčanja preselili smo se u vlastiti stan uredivši ga s puno ljubavi. Istina, Dražen je i tad često izbivao iz kuće, no takva je bila priroda njegova posla. Bio je poslovođa u tvornici alkoholnih pića i često je zbog toga ostajao dulje na poslu. Premda sam i ja radila kao prodavač u obližnjoj prodavaonici, Dražen i ja smo uvijek pronalazili vremena jedno za drugo. Čak i kada su došli naši blizanci, jedva bismo dočekali večer i zajednički odlazak u postelju. Sada, nekoliko godina kasnije, više se nisam mogla ni prisjetiti kada smo posljednji put vodili ljubav.

Evo, kada se napokon i ukaže prilika da Dražen i ja ostanemo sami, Zdravko uvijek sve upropasti. Čini se kako je mom mužu očito puno draže provoditi vrijeme s kumom nego s vlastitom ženom. Nije li to zapravo čudno? – zapitala sam se.

Koliko god se trudila, nikako nisam uspijevala shvatiti kada su se zapravo stvari između nas počele mijenjati. Zdravko je bio prisutan u našem životu od samog početka, zapravo još i ranije. Dražen i on bili su prijatelji još iz školskih dana. Kada smo počeli razmišljati o vjenčanju, nije bilo nikakve dvojbe oko toga tko će nam kumovati. I Dražen i ja složili smo se kako bi to trebao biti upravo Zdravko. Nakon našeg vjenčanja njihovo prijateljstvo kao da se još više učvrstilo. Zdravko nas je redovito posjećivao, što mi je, moram priznati, u početku bilo jako drago. S vremenom su mi njegovi posjeti postajali sve naporniji, posebice kada je počeo Dražena odvlačiti od kuće. Ispočetka je to bio odlazak na piće u obližnji kafić, zatim odlasci na nogometne utakmice ili čak ribolov, gdje su znali ostati i cijele noći. I ono malo slobodnog vremena što sam imala uglavnom sam provodila sama s djecom. Druge obitelji su nedjeljna popodneva provodile u šetnji ili na kakvom izletu, o čemu sam ja, zahvaljujući našem kumu, mogla samo sanjati. Kada sam to jednom predbacila Draženu, samo je odmahnuo glavom.

– Bože, Julija, nemoj mi reći kako si sad još i ljubomorna na našeg kuma. Znaš da smo prijatelji, osim toga, usamljen je i ne mogu odbiti pokoje piće ili odlazak na utakmicu s njim. Valjda možeš to razumjeti? – rekao je ustavši iz naslonjača. Što se njega ticalo razgovor o toj temi bio je završen.

Bilo bi sve u redu da se radilo samo o pokojem piću, no moj suprug u posljednje vrijeme samo što nije spavao kod našeg kuma. Ili mu je on bio samo paravan za nešto drugo? – počeo me nagrizati crv sumnje. Što sam više razmišljala o tome, činilo mi se logičnijim da Dražen zacijelo ima nekakav povod za toliko izbivanje iz kuće. Da, sada više nije bilo nikakve sumnje u to. Vrijeme za koje je tvrdio da provodi s kumom mogao je provoditi i s ljubavnicom. Odjednom mi je postala jasna Draženova iznenadna hladnoća u našoj bračnoj postelji. Opravdavao se izlikama da je umoran i pod stresom, a zapravo me cijelo vrijeme varao. Kako ga samo nije sram? Zar mu djeca i ja više ništa ne značimo? – očajno sam se pitala.

Spuštala se večer, a od Dražena još nije bilo ni traga niti glasa. Sklupčala sam se na dvosjedu i zacijelo zaspala. Oko ponoći me prenuo šum vode iz kupaonice. Bio je to Dražen koji se koju minutu kasnije tiho ušuljao u dnevni boravak kako me ne bi probudio.