- Znam što moram učiniti! – rekla sam donijevši odluku u trenu. Na brzinu sam dograbila torbicu i jurnula prema izlazu.

- Čekaj! Idem s tobom! – povikala je Vera, no ja sam već izjurila. – Julija, molim te, nemoj učiniti kakvu glupost! – bilo je posljednje što sam uspjela čuti.

Drhtavim rukama uzela sam mobitel i nazvala doma. Telefon s druge strane je zvonio, no nitko se nije javljao. Djeca su bila kod bake, a Dražena očito nije bilo kod kuće. Više ni najmanje nisam dvojila o tome gdje je.

Zdravkov stan nalazio se u blizini te sam se prema njemu zaputila pješice. Više mi se nikamo nije žurilo. Osim toga, ionako nisam bila u stanju voziti. U tom kratkom vremenu koliko mi je trebalo da dođem pred vrata Zdravkova stana glavom mi je prolazilo na stotine slika. Dražen i ja tek vjenčani, nasmijani i sretni, potom rođenje naših sinova, njihova krštenja i rođendani. Otkad zapravo traje njihova veza? I je li bila namjerna ili slučajna? – milijun pitanja bez odgovora rojilo mi se glavom. Premda sam zbog onoga što sam planirala učiniti opasno riskirala zdravu pamet, morala sam potražiti odgovore. Nakon pet godina braka imala sam pravo barem na to.

Zadubljena u misli, nisam ni shvatila da već držim ruku na zvonu Zdravkova stana. Nisam je skidala sve dok se napokon vrata ispred mene nisu otvorila. Na njima je stajao Zdravko čiji se izraz lica skamenio čim me ugledao. Bio je gol do pojasa, a s gnušanjem sam mogla pretpostaviti i zašto.

- Kog vraga? Julija, zaboga, što radiš ovdje? – zaprepašteno je upitao.

Premda bih mu najradije opalila pljusku, uspjela sam se obuzdati. Bez riječi sam ga odgurnula u stranu i ušla u stan. Premda sam naslućivala što ću ondje zateći, ono što sam ugledala posve me dotuklo. Na stolu je stajala napola prazna boca šampanjca, a na razvučenom ležaju ležao je moj Dražen potpuno gol. Nikada u životu nisam osjetila takvo gađenje. Nije mi trebalo dugo kako bih shvatila da ovo što se događa među njima ne traje od jučer, već puno, puno duže.

- Julija, otkud ti ovdje? Zar nisi na poslu? – bilo je sve što je uspio promrmljati.

- A ti? Što ti ovdje radiš? Zapravo, ne moraš se truditi odgovoriti. Ionako je sve jasno. Zar ne? – slomljeno sam uzvratila pitanjem. Dakle tako, sve ove godine braka bile su jedna velika laž. Moj muž i naš kum radili su to cijelo vrijeme iza mojih leđa, a ja, glupača, ništa nisam shvaćala – razmišljala sam napuštajući stan. Njih dvojicu više nisam ni pogledala.