Oznojen i izmoren, stropostao sam se na pod pored nje, pokusavajuci povratiti izgubljeni dah, sto nije bilo nimalo lako. Ona nije prestajala potiho cviljeti, kao da je jos sevim… Uzivao sam u osjecaju prljavosti ovog cina. Prasica je dobila zasluzeno. Oduvijek mi je bilo jasno da voli prljavo.
Preprljavo za svojeg odvec moralnog muzica, mog sefa… Kako mi se vracao kisik u glavu, tako sam postajao sve svjesniji onog sto se ovdje desilo. Ona se potpuno smirila i duboko disala. Lezala je ne mijenjajuci polozaj, gotovo kao silovana. Kvragu, netko bi nas mogao zateci ovako i pomisliti to isto! S tom mislju brzo sam ustao i stao navlaciti hlace i oblaciti kosulju. Morao sam se javiti sefu. Izletio sam iz sobe, pogledavsi jos jednom zenu koja je ostala lezati na podu. Bit ce ona dobro…
– Halo, sefe, ja sam – rekoh kad sam sjeo u njezin dzip – vasa supruga je dobro, odmara se…
– Joj, super, ja evo bas sklapam novi posao – uzvratio je sef uzbudjenim tonom. To me poprilicno ohrabrilo u tom trenutku.
– Nego, sefe, jel moram ja onda dolaziti gore – zapitah.
– Ma, neee, ne moras… Samo uzmi dzip i dovezi ga u ponedjeljak! Ja cu se pobrinuti za tvoj auto. Nasmijesih se s poprilicnim olaksanjem. Naime, bilo bi posve nekulturno doci nakon ovog sefu na oci.
– E, da, jos nesto – rece sef kad sam vec htio prekinuti vezu.
– Da, sefe?!
– Hvala ti puno! Ote mi se jos jedan osmijeh.
– Nema na cemu, sefe… I drugi put!
PROČITAJTE I OVO:
