Nisam želio da imamo bebu… Moja cura je ostala trudna i baš me razočarala. Hiljadu puta sam joj rekao, ZAPRIJETIO, da pazi da se to ne desi jer imam samo 18 godina i ni na kraj pameti mi nije da se ženim i da POSTANEM TATA.
Bogat sam i mislim da me na ovaj način željela “vezati” za sebe i obezbijediti sebi dobar život. Mrzim ljude koji sve gledaju kroz korist i zato sam prema njoj, IAKO JE VOLIM, bio baš, baš okrutan. Kada mi je juče rekla da je trudna ja sam je istog trenutka počeo ignorisati. Bukvalno sam gledao kroz nju, nikakvu reakciju na njene komenatare nisam pokazivao i u jednom trenutku sam samo ustao, protegao se i otišao, KAO DA JE NEMA. Evo za nekih par sati stiglo mi je na mobitel i na profil sigurno 100 poruka kako joj je žao, kako se izvinjava, kako priznaje da je pogriješila jer nije pazila i tako to. Ni na jednu joj nisam odgovorio.
Kažem volim je, mislim da posle nje ni jednu drugu neću voljeti na taj način, ali… iznevjerila me, razočarala i na žalost mislim da više nema budućnosti za nas dvoje. Neka se malo još pati, a za par dana ću joj odnijeti novac za abortus i to će biti naš zadnji susret. Meni se ovo desilo prvi put, ali znam dosta sličnih primjera i stvarno ne znam zašto su djevojke takve, zašto ostaju trudne ako muškarac to ne želi. Valjda bi beba trebala biti rezultat obostrane želje…
BONUS ISPOVIJEST:
Mnogo sam se potresla zbog kćerke… Moja kćerka ima samo 16 godina i mnogo se razlikuje od svojih vršnjaka, tačnije od sve ostale djece. Ne zaniamju je stvari koje zanimaju drugu djecu, odličan je učenik, jednostavno teži ka perfekciji.
Nema momka, simpatiju i tako to, jednostavno živi neki svoj film. Međutim, večeras sam ušla u njenu sobu i zatekla je kako plače. To me poprilično šokiralo, jer ne pamtim kada sam je vidjela da plače, jednostavno nije tip koji bilo kakve emocije iskazuje. Kada sam je pitala šta joj je, šta joj se desilo pa plače, ona mi je kroz jecaj rekla da je dobila četvorku iz matematike.
Prva četvorka koju je u svojem školovanju dobila. Pokušala sam je smiriti, urazumiti, ali nije uspjelo. Vjerovatno će čitavu noć preplakati. Iskreno žao mi ju je, ali sa druge strane donekle mi je i drago jer ovo što joj se desilo i što smatra velikim porazom i velikom nesrećom nije ništa naspram onoga što će kroz život doživljavati. U današnje vrijema ljudima poput nje je vrlo teško živjeti. Baš me ovo potreslo, plašim se za njenu budućnost… Kako će podnieti neki veći poraz kada je ovako doživjela ocjenu manje…
