Poslije velikog gubitka, pokušala sam biti još jača… Udala sam se odmah poslije srednje škole. Prva godina je bila kao u snu, imala sam divnog muža,volio me i pazio i kao krunu naše ljubavi rodila sam godinu dana kasnije dijete.
Ali naša je sreća bila kratkog daha. Moj muž se razbolio i ma koliko bolilo morala sam se pomiriti sa gubitkom. Nije to bilo lako. Imala sam 21 god. i bila sam udovica sa bebom. Nisam znala šta ću sa sobom, sve dok jednog dana nisam pogledala svoju ćerku i rekla sebi: hoću nešto da joj obezbjedim, neću da zavisimo od baka i deka. I tako sam upisala fakultet.
Nije bilo lako,ali zanimljivo svekar i svekrva su me podržali i pomagali i na tome ću im biti beskrajno zahvalna,dok su moji roditelji govorili da se manem ćoravih poslova i da čuvam dijete, da od toga nema ništa i da je to prevelik zalogaj za mene.
E pa nisu bili u pravu, ja sam danas inženjer elektrotehnike, imam siguran posao i egzistenciju za svoje dijete.
Zato,ljudi ne odustajte nikad u borbi, pogotovo ako imate za koga da se borite.
BONUS ISPOVIJEST:
“Moja djevojka ima nadimak upaljač, to sam znao i prije dok nismo počeli da se zabavljamo, i jako me je interesovalo zbog čega. Ujedno to je i jedna od stvari koja me natjerala da joj priđem.
Sada kada smo zajedno već skoro 7 mjeseci, shvatio sam i zašto je tako zovu. Ona obožava da nekome ukrade upaljač, ne bitno da li ga zna, ili ne.
Izađemo u kafić, i ona kada hoće da pripali glumi kako nema upaljač, i pita konobara. On joj donese, ona zapali i upljajač stavi u džep, i tako u krug. U stanu ih ima sigurno preko 100, dok kod mene jedno 10ak. a ona u svakoj torbi ima po 2 – 3 komada, da se nađe.
To mi je na početku bilo zanimljivo, ali sad bih volio da prestane da to radi.”
