«Ma joj, pa ipak postoji razlog zašto si od svih djevojaka odlučio oženiti baš nju. Nije lijepo kad stvari zahlade ili nestanu distancirati se od osobe za koju bi nekada dao život. Taj dio prošlosti, danu ljubav, niko ti ne može oduzet. Niko! Zapamti to!», bilo je očito da ne govori samo o mom slučaju.
«Jesam, oženio sam je…jer je jebačina bila genijalna!»
«Uh!», prekrila je uši rukama i smijala se ko luda, «Neka, neka! Zaslužila sam!»
«Sigurni ste da ne možete srediti praktikum kad se vratite s puta? Stvarno bi htio da popričamo ko ljudi.»
«Žao mi je, moram to sad da se kolega na zamijeni ne žali…ali, ako ćeš mi pomoći, brzo ćemo biti gotovi i možemo na kavu!»
«…Kad već toliko čekamo, ja bi sad ponudio i nešto konkretnije?» Iznenađeno me gledala razmišljajući što mi to znači, pa da insinuacije ne bi bile lascivnije no što jesu brzo sam ponudio rješenje, «Tu je iza ugla dobar restorančić.»
«Vidjet ćemo…», nekako je zbrzano odgovorila i odmarširala u praktikum. «Što se ceriš, ha?», ispitivački me gledala.
«Ma ništa…al kao da sve ove godine nisu prošle. Ništa se nije promijenilo! Komotno mogu sutra u osam ujutro sjest u prvu klupu i izvadit teku.»
«Pravo čudo da se sjećaš kako je razred izgledao. Nije da si buljio kao Tin, ali moglo bi se reći i da nisi nešto pretjerano obraćao pažnju na proteinske spojeve, Pero…», zezala me. Veselo sam tresao glavom, a razrednica je nastavila, «Kaj stvarno misliš da nisam zapazila?»
Ovo se moglo riješiti jedino pravim smijehom…a i pod hitno sam trebao prestat razmišljat o njoj kao profesorici Radonjić..već Regini.
Iz nekog razloga voljela je balansirati na samoj granici s ovakvim primjedbama, a kako sam i ja ništa manje rado zadirkivao nju, ocijenio sam da je vrijeme za taj sljedeći korak.
«To je bezveze, Regina. E, da ste znali što sam točno zamišljao…», sad se poštenski zacrvenila.
«Nije vrag da se i tih dječačkih maštarija sjećaš?»
«Sjećam? I dalje ih imam», samouvjereno sam odgovorio.
«Ma gluposti!», zbunjeno se zapiljila u model kostura.
«Aha…zašto vas onda lijepo vidim u uskoj crvenoj minici?»
«Ja nikad nisam nosila crvenu minicu! Nikad nisam nosila nikakvu minicu!», vriskala je, a onda sva zajapurena u licu nastavila nešto mirnijim glasom, «Bar ne na nastavu…»
«Tako sam vas zamišljao….», provocirao sam…, «A gore ste imali mikro trokutiće. Isto žarko crvene!» Sad je prasnula u smijeh od kojeg su skoro popucale epruvete.
«E tako nešto nisam nosila ni u slobodno vrijeme!»
«Niste? Šteta!», cmoknuo sam jezikom i kao fol razočarano zavrtio glavom.
«Pero, samo složi ove knjige u kutiju», okrenula je očima. «Idem u ostavu po neke stvari.»
«Okej…a kad se vratite možda ću vam ispričati svoju verziju onog ljubičastog kostimića kojeg ste stalno nosili!»
«Ah nemoj mi ga spominjati… Prije koju godinu sam ga zašpricala tintom. Nije se dalo očistiti.»
«Stvarno vam je odlično stajao», iskreno sam primijetio, iako je ona to primila sa snebivanjem
«Pero! Možeš malo doći…?», Regina me pozvala baš kad sam stavio zadnju knjigu u kutiju. Zalijepio sam je i odložio na pod, pa krenuo u malu sobicu gdje je na zidu bio ormar nakrcan knjigama, starim mikroskopima i ostalim predmetima koji nisu bili u svakodnevnoj uporabi, a preko puta je bio smješten stolić za kojim je profesorica mogla nešto nesmetano raditi.
ČITAJ DALJE NA SLEDEĆOJ STRANICI >>>>
