Rekla sam mužu istinu i slomila ga… Udata sam 14 godina imam dvije kćerke, mlađa ima samo 3 godine i već danima sam rastrgana, van sebe.
Desilo se se sasvim slučajno na jednom seminaru da budem sa drugim muškarcem, ali od savjesti nemogu da spavam, da dišem, da živim. Danas sam odlučila da sve priznam mužu, jednostavno ne mogu da živim sa tim teretom prevare. Kada sam mu rekla on je istog trenutka zaplakao. Znamo se skoro 20 godina i prvi puta u životu sam ga vidjela da plače, mislila sam da je to nemoguće, ali… BUKVALNO JE JECAO od bola.
Ubrzo sam shvatila da bi ta istina bila više nego skupa i bolna ne samo za nas dvoje, već i za naše kćerke, shvatila sam da je to što sam uradila nešto zbog čega treba samo ja da ispaštam i patim i da se sama iborim sa tim. Zagrlila sam ga i rekla mu da sam se šalila i da mu to nikada ne bih uradila. Ne mogu vam opisati taj trenutak, tu sreću na njegovom licu. Nakon svega sada mi je još teže, još više me boli, još više sam ljuta na sebe jer sam ga prevarila… ZAŠTO!? Zbog par minuta nekog glupog zadovoljstva koje mi ništa ne znači. Ne znam da li ću ikada sebi moći oprostiti ovaj moj grijeh, ali sama sam kriva i moram naučiti živjeti sa istim.
BONUS ISPOVIJEST:
Željela sam donijeti pravu odluku… Moj muž je ‘otišao’ nakon samo 9 godina našeg braka i sa samo 33 godine ostala sam samohrana majka troje djece.
Bio je to veliki šok za mene, nisam znala kako dalje. Nakon nekih par mjeseci moj svekar me je… kako da kažem zaprosio. Naime, on je stariji čovjek i bio je jako bolestan, a nakon sm.ti sina stanje mu se pogoršalo i doktori mu ne daju velike šanse da će još dugo da poživi. Stvar je u tome što on ima njemačku penziju i to dobru, da sad ne pišem koliko, ali dovoljno da mogu normalno bez problema hraniti svoju djecu i njegove unučiće dok sam živa. Svi me, tačnije nas u mjestu osuđuju zbog toga i govore nam da smo nemoralni, te da ne postoji razlog zbog kojeg bi se snaja udala za svekra.
početku mi je to izgledalo normalno i logično, jer nikakve ODNOSE niti smo imali niti ćemo ikada imati, sve je isto kao prije osim što sam ja zakonska nasljednica svega njegovog ako supruga. Međutim, zbog konstantnih pritisaka i ponižavanja od okoline sve mi je teže to breme nositi na leđima. Čak sam počela razmišljati da odustanem od svega, bez obzira na sve što meni i mojoj djeci taj brak donosi. Ne znam šta je pametno… Pišem ovo kako bih zamolila sve ljude koji bi mi mogli dati savjet da mi pomognu da donesem pravu odluku.
