SOBARICA IZ DUBROVNIKA: “Hoćeš mi ga već jednom dati?”
Ipak ne možete očekivati da ću se buditi tako rano, pogotovo ne kad dođem u neki drugi grad. Kao što je, recimo, ovaj. Dubrovnik. More, zidine, djeca, čamci, Stradun i stranci. Osvaja čovjeka ljepotom čak i u ovo, proljetno kišno doba. A dubrovački tulumi su također poznati, raspojasani i atraktivni svakome, a kamoli ne ovisniku o tulumima kao što sam ja.
No svaki tulum ima i nekoliko lošijih strana. Jedna od njih je umor, dugo spavanje koje prakticiram samo kad moram, kao danas. Jer kad se iz grada vratite oko pet ujutro, normalno je da se nećete u sedam buditi za doručak.
Iz polusna me probudilo škljocanje na vratima. Otključavanje. Netko je ulazio u moju sobu; vjerojatno sobarica. Prešla je sobu i odgrnula zastore, probudivši me sasvim.
“Oh, oprostite, nisam znala da ste ovdje,” rekla je trznuvši se kad je shvatila da sam još u krevetu.
Nešto sam promrmljao i izustio da nema veze.
“Morala bih preskinuti postelje, promijeniti ručnike,” ispričavala se.
A zgodna je bila, punašna, crnokosa, velikih grudi i bijelih hulahopki, koje su pokrivale ugodno popunjena bedra. Taman onako obla kako ja to volim. Međutim, u stanju u kakvom sam bio tog jutra, nije mi bilo ni do čega osim sna, a posebno ne do trošenja sa slatkim sobaricama.
“Sad ću ja ustati,” rekao sam. “Ili još bolje, možda da dođete kasnije.”
“Može, može,” rekla je, “samo recite kada.”
“Za jedno dva-tri sata, da odrijemam još malo.”
“U redu, doći ću oko dvanaest. Tada završavam s poslom, pa ću vašu sobu ostaviti zadnju.”
“Super,” rekao sam i okrenuo se prema zidu kad je mala izašla i ugasila svjetlo, ostavivši me samog da guštam u toplini kreveta i dragocjenom snu.
Nije to dugo trajalo. Tako mi se barem učinilo. Snažni osjećaj već viđenog uvukao mi se u kosti kad se scena ponovila. Otključavanje, razvlačenje zastora.
“I opet ste tu.”
“Jesam, oprostite.”
Sada sam već bio nešto prisebniji, s više sati sna u kostima.
“Hoćete ostati u prljavim plahtama i ručnicima?”
“Ne baš.”
Pogledala me.
“Znam, evo, dići ću se.”
Ustao sam, onako u pripijenim boksericama i vidio da se mala nasmijala. Super. Jutarnja erekcija koja je iskočila van iz gaća.
“Pardon,” rekao sam. “Događa se.”
“Eh, da ste malo prisebniji, drugačije bi se dogodilo.”
Odlučio sam izbjeći poziv na koketiranje i otuširati se. Kao što rekoh, nije mi bilo pretjerano stalo do jebačine, barem ne sada, i ne previše, makar mi se želja počela lagano buditi. Te sam zgrabio prvi mogući ručnik i odjurio u kupaonicu.
“Otuširat ću se, a ti za to vrijeme promijeni posteljinu,” rekao sam joj s vrata. “Pa ću te još možda i nagraditi.”
Njeno oblizivanje bila je dovoljna nagrada za moje riječi.
Otvorio sam vodu i razmišljao, toplo ili hladno. Hladnim ću se razbuditi, toplim opustiti. Krenuo sam hladnom. I nakon sekunde i pol prebacio na toplu. Tuširao sam se tako nekoliko minuta, a onda sam začuo kako se vrata kupaonice tiho otvaraju. Iznenađeno sam razgrnuo tuš i pogledao tko se to šulja. Nije valjda Norman Bates!
“To sam samo ja,” rekla je. “Mislila sam da bi vam dobro došao čisti ručnik.” U ruci je mlada sobarica zbunjeno držala veliki bijeli ručnik.