Strah me da me žena ne ostavi jer joj ne mogu podariti bebu… Ne mogu svojoj ženi podariti dete i bojim se da će me ostaviti zbog toga… Joj preteško je to za shvatiti dok se ne nađete u takvim situacijama…
Ne znam da li sam uplašen ali osećam da će srce da mi izleti vani. Uopšte ne znam šta da napravim više… Da ona bude sretna… Ma da oboje budemo sretni i da dobijemo malu bebu.
PROČITAJTE JOŠ…
Bio sam oženjen sam sa bogatom ženom, cela imovina, imanje se vodilo na nju. Devojka mi predlozila da otr.jemo suprugu da bi nasledio celu njenu nekretninu.
To sam i uradio. Supruga mi je um.la pre dve godine i sad kroz pola godine sam nasledio sve ženino, ja sam u javnoj vezi sa tom devojkom koja je mlađa od mene 17 godina.
Kad smo krenuli sa strastima, i stao sam jer je cura premlada za mene, a što je gore, planiramo brak. Mnogo sam pogresio sto sam suprugu “ubio” zbog mlade devojke.
BONUS:
Sve što smo ikada željeli reći onoj jednoj, nikada prežaljenoj ljubavi
Hvala ti što si me činio sretnom
Iako mi je sada sjećanje pomalo mutno, još uvijek se prisjetim tog vremena u životu. Sjećam se da sam bila sretna i bezbrižna, jer nismo brinuli niti htjeli brinuti oko bilo čega drugoga osim nas samih. Bili smo mladi, ludo smo se zabavljali i nismo razmišljali o budućnosti. Takve su nam teme u to vrijeme djelovale preozbiljno. Funkcionirali smo jednostavno i to mi se sviđalo.
S vremenom su stvari nekako otišle u krivom smjeru
Vjerojatno smo zbog sve te silne jednostavnosti izgubili dodir sa stvarnošću. Zbog prevelike usredotočenosti na sadašnjost, sve drugo se činilo manje bitno. U početku to nije bio problem, dok budućnost polagano nije postala sadašnjost i odjednom smo bili izgubljeni. Koji je bio smisao svega toga, nas, ako nije bilo sljedećeg koraka? Ako smo bili ograničeni samo na ovdje i sada, kako smo mogli nastaviti sa životima? Stagnirali smo i paralizirali jedno drugo u tolikoj mjeri da niti jedno nije napredovalo ili iskusilo što još život pruža. Ono što je nekoć bilo zabava, uzbuđenje i zajedničko iskustvo, postalo je zamka, začarani krug i crna rupa iz koje je nemoguće pobjeći.
Bilo je teško pustiti te, no bilo je nužno
Nikada nisam voljela stvari ostavljati nedovršenima. Morala sam pročitati svaku knjigu koju sam počela čitati, pojesti zadnji zalogaj savršenog obroka i – mislila sam da svaka neuspjela veza mora doživjeti svoj svršetak. No mislim da mi nikada nismo završili priču. Pustiti te je bilo grozno teško i bolno i još sam dugo vjerovala da možemo popraviti stvari. Možda nakon dugo godina kada potpuno slučajno naletimo jedno na drugo, a možda samo nakon nekog vremena, kada bismo shvatili da je to doista ono što želimo, a ne nešto što će nas zabavljati kratko vrijeme. No unatoč nadanjima za budućnost, sadašnjost više jednostavno nije funkcionirala i morali smo reći ‘zbogom’.
Drago mi je što nismo uspjeli
Cijeli koncept ‘onoga koji nam je izmaknuo’ je romantičan. To je koncept priče koja nikada nije dobila svoj kraj, ispunjene vjerom, nadom i drugom prilikom. No realnost zahtjeva da se pomirimo s prošlošću. Sada mi je drago što nismo uspjeli, unatoč tome što sam na tebe neko vrijeme gledala kao sada bivšeg, sutra možda sadašnjeg. Sada shvaćam da nam jednostavno nije bilo suđeno i da si jednostavno bio onaj koji me naučio koliko život može biti lijep, a istovremeno, koliko moramo biti prisutni u stvarnosti kako bismo uspjeli. Zato, hvala ti što si me činio sretnom, ali i zbunjenom. Bez svega toga mnoge mi stvari ne bi bile toliko jasne. Na koncu svega, čini se da ‘skoro’ ipak nešto vrijedi.
